Piše: Valentina Škaljak
Dragi prijatelju, kada ostanem bez ljudskog krova nad glavom, da li ćeš mi pružiti utočište?
Da li će tvoje srce biti bez osuda na prijekost mog života, i na moje izbore? Da li će tvoje ruke pokazivati ka unutra? Hoće li mi biti dozvoljeno da “ uniđem pod tvoj krov“; ili ću pak naletjeti na skupljene ruke i zatvorene oči, i srce ? Hoće li tvoja duša pružiti utjehu, ili će se razbiti iluzije u kojima živim, a ako su iluzije?
Hoće li tvoje oči sijevnuti gordo u osudi, ili se zaklopiti, okrenuti, u sramoti?
Da li me se sramiš prijatelju?
Da li te stid hvata ako te vide u mojem društvu?
Jer, ja nemam. Vidi, ja nemam ništa što drugi trebaju !
Kome treba srce? Kome treba sloboda i dobrota? Kome treba utješna riječ i zagrljaj?
Kome danas treba čovjek, prijatelju?
Kome treba duša, druže moj?
A, ja nemam ništa sem tih par sitnica. Pa, hodam uokolo k’o paunica, perja počupanog od strane onih koji su zahtijevali kićenje.
O, grešna sam ja, moj prijatelju! Mnogo sam grešna.
Tamo gdje su drugi palili podsmijehom, ja sam grijala srcem. I, ode jedno pero.
Tamo gdje se žarilo lažnom utjehom, ja sam gacala blato dušom. Ode drugo pero.
Gdje su drugi krvoprolićem uma vojevali pobjede, ja sam išla glasom zdravog razuma. Ode treće pero, i još poneko …
O prijatelju …
Sebe tražeći, sebe dadoh – a na sve one strane koje mi pera počupaše, i njima se i dan danas slade.
Ali, znaš prijatelju; ne zamjerim ja.
Sa svakim perom odnijeli su i ponešto lošeg od mene, pa sam zahvalna što nemam više od ovoga što mi je ostalo.
Evo, mrva duše, komad srca, kriška suze, prstohvat zagrljaja …
Nemam prijatelju.
Dolazim ti sama i prazna svega što ljudi danas žele i cijene.
Hoćeš li i ti, prijatelju, okrenuti glavu?
Ka meni , ili od mene?
Hoćeš li biti stari bedem, ili stara ruševina na kojoj ću da, i dalje, gradim svoju vjeru, svoju ljubav?
Hoćeš li prihvatiti jedan običan zagrljaj mjesto suhog zlata, ili ćeš me prodati u roblje?
Crna nam duša prijatelju. Crna nam svima.
Hoćemo li pomoći jedno drugom da nosimo crnilo?
Ili, tebi tvoje, meni moje, pa tko prije posustane i padne..
Da li si crn ispod noktiju prijatelju?
Vidi moje ruke, pokazujem ti!
Vidi moje crnilo; mastilo života kojim ti pričaju moje ruke… Da li se bojiš mojih prljavih ruku prijatelju? I, da li primjećuješ isto crnilo pod tvojim noktima?
Da li ga vrednuješ pod zlato , ili blato? Da li ga vrednuješ, ili ga uopšte ne primjećuješ?
Kada ti dođem prazna skoro svega što je ljudsko, hoćeš li prihvatiti čistoću svega što je ostalo?
Hoćeš li cijeniti teret svega što ostane kada se duša oslobodi? Hoćeš li moći, o prijatelju…
Da li ti je vjera jača od uvjerenja? Jesi li spreman da poneseš ponekad i tuđi teret; ili si gramziv, pa ti je i vlastiti težak…
Što je ono što čini razliku od čovjeka do čovjeka, prijatelju?
Hajde budi drug, pa priznaj, dal’ ti dušu puni papir, cigla, il’ srca vrelina?
Reci mi, da li si čovjek, prijatelj, ili obična mašina?
Podrži održavanje sajta. Paypal.
Upiši svoj e mail i dobijaj najnovije tekstove. Besplatno.
Vaše mesto duhovnosti 