Piše: Aurora Boris
Taj dan je bio neobično sparan. Divio sam se vazduhu boje izduvnog gasa kog sam mogao da vidim jednostavno stojeći na autobuskoj stanici na Miljakovcu.
Stigao je autobus. Išao je nagnut ulevo. Možda je to bio nagoveštaj da je krcat. Pribio se uz stanicu. Bio je krcat. Gurao sam se u autobus odbacujući od sebe laktovima mekane bokove ženturače za trup i po veće od mene, koja je grabila u istom smeru gde i ja. Od nje sam nazirao samo masu i neku čupavu, crnu kosu do ušiju koja joj se mlatila po glavi. Odjednom se okrenula licem ka meni. Prenerazio sam se od namrštenosti svake njene pore. Usečene linije zanjihale su se kad je oštro progovorila polumuškim, grubim pušačkim glasom:
‒ Šta se trpaš bre?!
Iz te grdosije lepši zvuk nije ni mogao da izađe. „Da sam se trpô više u životu ne bih se trpô sad ovde s tvojim debelim guzovima, nego bih lagano ladio muda u nekom BMW-u na putu do kancelarije“, bilo mi je na rubu usana. Olizao sam rub i rekao:
‒ Znam Vas iz autobusa, gospođo, danas ste posebno lepi dok se i sami ovako trpate.
‒ Sram te bre bilo, bre! ‒ zadala mi je poslednji udarac laktom ručerde, sa koje su visili sloj sala i sloj kože, i izvojevala svoju pobedu nad slabićima sve do vrha stepenika i dalje. Taj pokretni crni žbun, visoko postavljen, daleko je dogurao. Mojih tričavih 163 cm visine su zavideli toj grdosiji, no nisam dozvolio da me zavist pojede, tek da me malo načne. Izgubila mi se iz vida.
Stao sam negde na drugom stepeniku. Nije bilo nade za dalji progres. Slavio sam u sebi. Postigao sam više od ovih koji su ljubili vrata. Izlazio sam i ulazio sve do Petlovog. Više ih je ulazilo nego izlazilo. Još na prvoj stanici mislio sam da je prostor autobusa dostigao tačku maksimalne popunjenosti. To je bila samo misao. Bio sam u krivu, baš kao i autobus. Bilo je tu još mnogo prostora za napredak. Napredovalo se u tom smeru sa svakom stanicom. Bilo mi je drago što idemo napred, što ne nazadujemo.
Ovde se nije znalo ni ko pije ni ko plaća, a ni ko vozi. Pošto je na jednoj stanici autobus iz nepoznatih razloga oklevao sa polaskom, uprkos svim zatvorenim vratima, neko iz mase je povikao:
‒ Vozi Miško!
A kroz ceo autobus, čuo se odgovor vozača:
‒ Nije Miško, nego Džoni!
Sad smo bar znali ko vozi. Ceo autobus se smejao. Kakva vesela družina! Kao da smo svi odahnuli što nas ne vozi Miško, već Džoni. Iako pritisak vlažnih guzica nije splasnuo, nekakav psihički spazam jeste.
Stigao sam na adresu. Tražio sam broj 52. „Ko traži, naći će“, prošlo mi je kroz glavu dok sam već zvonio na interfon. Javio mi se tatu majstor:
‒ Upadaj.
Njega sam i očekivao, sve je u redu. Popeo sam se na peti sprat trčeći. Liftovi su bili u redu, samo nisam dozvoljavao da mi se petljaju u retke trenutke mog raspoloženja za rekreaciju. Doduše, voleo sam pokret, trčanje, ali ne i statičke vežbe. Od toga me je hvatala jeza, neki neprijatan žmarac.
Kupite knjigu Inverzija
Kontakt:
https://www.instagram.com/knjiga_inverzija/
Brzo sam stigao na peti, duša mi je ostala na trećem. Dobroćudni Mirko nije mnogo zapitkivao, strpljivo je sačekao sa mnom da stigne i moja duša.
Prepreka koja me je najviše sputavala na mom putu duhovnosti bio je moj bes. Mnogo sam mali i mnogo sam besan. I nisam toliko mali koliko sam besan. Kako bih prevazišao bes, kao i druge neprijatne emocije, posle ispisanih hiljadu beležaka u telefonu, odlučio sam se na tetovaže. Tetovirao sam rečenice i izreke koje bi mi bile „nadohvat ruke“ u trenucima u kojima postoji pretnja da ću dozvoliti besu da me nadvlada. Tada bih hitro bacao pogled na tetoviranu izreku i ponavljao je u mislima onoliko puta koliko mi je potrebno da savladam nečim pokrenutu emociju besa i da se smirim. Nekada je uspevalo, najčešće nije. Pokazalo se kao metod koji je davao samo privremene rezultate. To je bio sam početak mog duhovnog puta, na kome još uvek nisam razumeo samu prirodu emocija, kao ni njihovo značenje i značaj. Logično, sa onim što ne poznaješ ne umeš.
U želji da saznam kako treba sa neprijatnim emocijama, nesvesno sam pošao od toga kako ne treba. Bio sam siguran da činim pravu stvar.
Želeo sam da radim na tome da moje ime postane sinonim za nirvanu. Spiritualnost je bila moj put. Bio sam šaka jada od čoveka u kome je sabijen bes, sama esencija besa. Nije bilo gore kombinacije. Što narod kaže: „To da je valjalo, poraslo bi.“
Bez obzira na loš kvalitet startne tačke, želeo sam da dosegnem duhovne visine. Nekada mi se činilo da se sve urotilo protiv toga.
‒ To je dobro, a? ‒ Mirko je ponovio za mnom rečenicu koju sam hteo na svojoj podlaktici. ‒ Zašto baš to? ‒ pitao me smešeći se dok je preda mnom pripremao instrumente.
‒ Ima jedna priča ‒ rekao sam ‒ kojom bih ti najbolje objasnio zašto baš tu rečenicu hoću na svojoj podlaktici.
‒ Je l’, koja? ‒ pitao je.
‒ Jesu li tvoje moždane vijuge zaista spremne da je prime? Ha-ha-ha ‒ smejao sam se.
‒ Probaj me.
‒ Ne bih baš tebe da probam, al’ ću probati da ti ispričam priču.
‒ Ha-ha-hah – sad se i on smejao. ‒ Pucaj.
‒ Bio jednom jedan kralj koji je imao prijatelja sa kojim je stalno išao u lov. Taj njegov prijatelj je bio zadužen za čišćenje pušaka koje su obojica koristili u lovu, a bio je poznat po tome što je, štagod da se desi, dobro ili loše, prijatno ili neprijatno, za sve govorio samo: „To je dobro, to je dobro.“ I tako jednoga dana, kad je ugledao divljač, kralj opali pušku i ona mu, pošto očito nije bila dobro očišćena, raznese prst. Kralj pogleda u prijatelja, koji je i na to samo kratko rekao: „To je dobro“, potpuno se izbezumi od besa i, smarajući prijatelja krivim za svoju nezgodu, naredi da se ovaj zatvori u tamnicu.
Kupite knjigu Inverzija
Kontakt:
https://www.instagram.com/knjiga_inverzija/
Prošlo je dosta vremena, a kraljev prijatelj je i dalje bio zatočen. Sledeće godine kralj opet ode u lov, ovog puta sâm, i tom prilikom ga opkoli jedno pleme ljudoždera. Oni su se spremali da pojedu kralja, ali su primetili da mu fali prst na ruci, a budući da su bili sujeverni, shvatili su to kao poruku bogova da ga ne diraju, jer im u suprotnom to može doneti nesreću, i odlučili su da puste kralja živog i zdravog.
Kralj po povratku naredi da se njegov prijatelj pusti iz tamnice i ispriča mu sve što mu se desilo kad je otišao toga dana u lov. Prijatelj mu na to kaže:
„Pa je lʼ sam ti rekao da je to dobro?“ Kralj se samo srećno nasmešio i rekao svom prijatelju:
„Izvini molim te što sam te sve ovo vreme držao zatočenog.“
„Ih, ništa za to“, reče ovaj, „to je dobro.“
„Čekaj, čoveče, zašto je to dobro?! Toliko si vremena čamio zatvoren, kako to može biti dobro?“
„E pa lepo“, reče mu prijatelj. „Može. Vidiš, da me nisi zatvorio, ja bih danas bio s tobom u lovu i budući da nisam ʼfalična robaʼ, mene bi pojeli, a tebe pustili. Eto vidiš zašto je to dobro.“
‒ Ha-ha-ha-ha! ‒ Mirko se smejao. ‒ E svašta ću, Jagi, da naučim od tebe. Ajdʼ, krećemo.“
Izašao sam sa novom tetovažom na ruci. Petom po redu: „To je dobro“. I bilo je dobro, verovatno. Vreme je trebalo da pokaže.
Podrži održavanje sajta. Paypal.
Upiši svoj e mail i dobijaj najnovije tekstove. Besplatno.