Post savjesti

Piše: Valentina Škaljak-Čudić

Ako ne poznajete razliku između duhovnosti i religije, najljepše vas zamoljavam da odmah prestanete čitati. Ako ste iole otvorenog uma, pa nastavljate, molim lijepo da istu otvorenost uma zadržite do kraja čitanja ( a što se mene tiče, vrlo rado i duže ) .
Post savjesti je sklad, mir, uma, tijela i duše. Tada čovjek nema potrebu ni da se brani, ni da napada.
Za isti ne trebaju nikakvi rituali, samo prisutna savjest; i u takvom skladu ona – posti.
Post savjesti je svjesno odbijanje svega onoga što narušava balans između gore pomenutog.
Iskustvom poučena, mogu reći, da traje onoliko koliko mi sami odaberemo, i koliko je gazište naših koraka prisutno u sadašnjosti ( ne prošlosti, ne budućnosti).
Dakle, prisutna i balansirana savjest posti. To su jedini trenutci u vremenu kada se ona ne čisti i ne prlja. Miruje. Tada je duh zaista slobodan i u ovom svijetu.
Da bismo došli u takvo stanje duha, postu savjesti prethodi samo čišćenje savjesti ( svjesno) od onoga što smo (svjesno i nesvjesno) unijeli; a na tome se radi konstantno.
Znači, kao što se hrana unosi, probavlja, izbacuje – tako i naša savjest treba da probavi i izbaci ono što se unese, i ono što joj više ne treba.
Post, generalno govoreći, bi trebao biti vrijeme u kojem se ništa štetno (duhu) ne unosi.

Post uma je njegovanje istog, na način da se pripazi kakvim informacijama se čovjek bombarduje svakodnevno.
Post tijela bi bio njegovanje tijela, na način da se pripazi na sve ono što svakodnevno unosimo u svoje tijelo.
A, radost duše bi bio post savjesti.
Svo troje ne mora, i rijetko može, da se odvija istovremeno; sve ima svoje mijene i svoja poklapanja.
Dapače, lakše je da prethodi jedno drugom, ukoliko čovjek žudi za mirom i skladom u sebi (prvenstveno).

Religije su ono što nas je većinu upoznalo s postom kao pojmom, no moje lično mišljenje je da mi ljudi posjedujemo to znanje oduvijek; samo je potrebno slušati vlastito tijelo, i duh, da bi se isto ispoljilo.
Stepeni svjesnosti su različiti kod svakog pojedinca, pa otuda stiže i zaključak da je isto i sa mogućnošću “ slušanja sebe „.
Ono što primjećujem kod religija ( namjerno koristim množinu!) jeste to da su više pažnje – po pitanju posta – podijelile isključivo segmentu u kojem tijelo posti; um i duh su podosta zanemareni.

No, i u religijama je prisutan ljudski faktor, a ljudi su simpatični u svojim zabludama …
Post savjesti se ne spominje nigdje. Do njega morate sami doći. A, dok god se čovjek bude ograničavao na to da mu je postom tijela ( i odricanjem tipa: neću da jedem meso, neću ništa slatko, bez masti – toliko i toliko dana) ili postom uma (neću da psujem, neću da se kinjim – toliko i toliko dana) i da je time savjest skladna (?) – tu još uvijek pričamo o vrsti detoksikacije , ali ne i o skladu svo troje, i odmoru i uzdignuću duha.

Primjećujem da većina ljudi koristi post (tijela) za umirenje grižnje savjesti (duha), pa poslije nastave po starom ( čemu onda svrha?) .
Neki ga koriste i za reklamu, kao lični marketing ( ej, ja postim, uh baš je teško ..) .
Meni su lično simpatični oni koji se poslije hvale koliko su kilograma izgubili u „postu“ , a najmanje simpatiziram one koji post (tijela) koriste za čuveno uvećavanje značenja riječi “ vjernik“ ( ja postim, a ti ne, znači ja sam veći vjernik od tebe ) .

Vidite, čovjek je u svojim zabludama tako lagan, kao perce na vjetru, i svatko bira sebi način da bi umirio vlastiti duh ( savjest) – koji iznutra vjerojatno skviči poput svinje spremne za klanje.
Neki su odavno ugasili svoj duh, neki ga šure naživo, a vrlo mali broj ostaje izvorno skroman u svojim nastojanjima.
Ono što vam , poštovani, želim reći jeste da – rad na duhu traje. 365 dana u godini, s povremenim upadima i privremenim odmorima. Takvi odmori su post savjesti.
Ako je ona u skladu, i tijelo i um je prirodno prate.
A, svo troje se čitavo vrijeme uzajamno njeguju.
I, daleko od toga da je takav čovjek bezgrešan, kao i da je to nemoguće postići.
Čovjek je polaritet, tijelo i duh.
Dakle, automatizmom i dobar i zao.
No, dat mu je izbor, savjest, pa može da to dovede u balans.
To već nije lagan posao…
Za kraj?
Za kraj bih vam rekla da se manje opterećujete time “ tko će šta reći“ , i da malo više slušate vlastiti duh.
Zahvalite sebi za svakodnevne situacije iz kojih se uspješno uzdižete, i budite blag sudija drugima.
I, mrvu više vjerujte u sebe. Duša to voli.

Podrži održavanje sajta. Paypal. Klik na sliku!

Upiši svoj e mail i dobijaj najnovije tekstove.