Piše: Lela Radojičić
Kada prestanemo da se mijenjamo, kada prestanemo da učimo, počinjemo rapidno da starimo. Život počinje da nestaje iz nas. U nama više ne živi ljubav, mudrost, toplinu, saosjećajnost. Postajemo rigidni i negativni, očajni, mrzimo. Nemamo šta da damo ni sebi ni drugima.
Vještački nasmijani selfiji ne pomažu. Botox i hijaluron ne mogu sakriti očaj i strah u očima. Napumpana tijela u teretanama ne pomažu. Ne pomaže nam ni zdrava hrana. Nije u pitanju ništa spoljašnje što možete da uradite ili doradite na tijelu. U pitanju je vaš duh. A duh treba hranu u vidu mira, spokoja, ljubavi, konstantne promjene, prihvatanja, predaje i otvorenosti novom. Starost vidim i u očima dvadesetogodišnjaka. Isto tako vidim mladost u očima, doduše mnogo rijetkih, šezdesetogodišnjaka. Ne moramo da ostarimo!
To mi je bilo veliko otkriće prošle godine. Istina mi se otkrila kroz druženje sa prijateljem, koji ima izborano lice, sijede vlasi, a takvu vatru u očima, tako slobodan i otvoren duh pun dječije radoznalosti, da sam ja bila zapanjena i zadivljena sve vrijeme. Sve do tada sam se plašila prvih bora u ogledalu. Plašilo me starenje.
Sada znam da je izborana koža samo varka, koprena koja krije čudo života i vrelo mladosti. Ne mogu vam opisati koliko je veliko to OTKRIĆE! Sa tom spoznajem prestanete da živite u strahu od godina! Zar je to malo? Znam da ću se uvijek osjećati mladom, iako će tijelo da isprati svoje prirodne procese.
Vaše mesto duhovnosti 