Duhovnost, Silvija Đurković Arsenović

U koga ili šta se mi to zaljubljujemo?


Silvija_slikaPiše: Silvija Đurković Arsenović

oziel-gomez-258022-unsplash
Foto: Oziel Gomez unsplash.com

Ne zaljubljujemo se mi u druge. Mi se zaljubljujemo u sebe. Zaljubljujemo se u svoj odraz koji vidimo u tom nekom drugom.

Zar nije zanimljivo kako je taj neko u koga se zaljubimo obično naša suprotnost, kako posjeduje ono nešto što nama fali, što mislimo da nemamo. A, u stvari, mi smo se upravo tada sreli sa sobom. Zaljubili smo se u cijelog sebe. Osjećamo se ispunjeno ili bolje rečeno popunjeno; popunili smo praznine. I traje to jedno vrijeme dok smo opčinjeni sobom, odnosno tom našom slikom koju vidimo u drugom, jer smo konačno vidjeli svoje svjetlo. A onda se desi da magija nestane. Zašto? Zato što se taj neko okrene pa ugledamo i drugu stranu. Ugledamo mrak. A i on je naš. Ali njega ne želimo, njega odbacujemo.

enrico-carcasci-258917-unsplash
Foto: Enrico Carcasci unsplash.com

I tada se uhvatimo Sizifovog posla. Pokušavamo da promijenimo nekog drugog ne shvatajući da je on samo odraz nas samih. Vratimo Sizifu njegov kamen i okrenimo se sebi. Manimo se kamenja i uhvatimo se blaga. A ono leži u nama. Zaboravimo druge. Živimo kao da oni ne postoje i gledajmo u njih kao u ogledalo koje nam pokazuje koji dio sebe još uvijek odbacujemo, a kojem težimo. Oba su tu. U nama. Samo treba da ih osvijestimo i prihvatimo, jer mi smo sve, htjeli to sebi priznati ili ne.

I svjetlost i mrak.

Sve dok to ne osvijestimo i prihvatimo patićemo kad nas budu ostavljali osjećajući da odnose dio nas, ili ćemo ostavljati bježeći od sebe samih, a misleći da bježimo od njih.

yoann-boyer-156510-unsplash
Foto: Yoann Boyer unsplash.com

Imam tu sreću da živim sa partnerom koji je, kao i ja, svjestan da smo jedno drugom savršeno ogledalo. Zato ne pokušavamo da mijenjamo jedno drugo, već naprotiv, samo se bavimo svako sobom. A ponekad kad neko od nas zaluta, ovaj drugi ga vrati na pravi put riječima -”Sjeti se da ja ne postojim.” Kako to da ne postoji, upitaće se neki. Pa tako što se u svakom susretu sa drugima, ipak, srećemo samo sa sobom. Oni su tu da bi nas naučili da prihvatimo i (za)volimo, prvenstveno sebe, a potom i sve oko sebe. A to možemo samo kad postanemo cijeli. Iscijeljeni. Oslobodjeni svih potreba i očekivanja da nam se nešto dâ ili da treba da damo, jer mi već imamo sve. Mi jesmo sve. Slobodni i nezavisni postajemo nepresušni izvor čiste božanske ljubavi, bez uslova. A nije li to ono čemu svi težimo?! Zato kad primjetimo da smo se uhvatili Sizifovog posla, zaustavimo se i pustimo, vratimo se sebi i sjetimo se da drugi ne postoje.

jason-thomas-186949-unsplash
Foto: Jason Thomas unsplash.com

A kada uspijemo u tome bićemo ponovo zaljubljeni, ali ovoga puta u sve – ne samo u sebe, već u život, u ljude, u životinje, u biljke, u sve što nas okružuje, jer mi i jesmo sve i sve jeste dio nas.

I takva zaljubljenost ne prolazi.

 

Ona je vječna vatra koja se nikada ne gasi i čiji plamen postaje i ostaje čista LJUBAV.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s