Da li vam se dogodilo da nešto pričate, a da suprotna strana donese sasvim drugačiji zaključak? Da li vam se dogodilo da za nešto bivate optuženi, a zapravo ste imali dobru nameru? Često u takvim situacijama kažemo sebi: Šta mi je sve ovo trebalo? Preturamo po svojoj glavi tražeći razloge, možda čak svoju krivicu, i nikako ne možemo da dođemo do rešenja. Odustanimo od toga, jer jednostavno nije greška u nama, već je sve samo stvar percepcije.
Svaka osoba ima svoj pogled na svet. To je jedinstvenost. Ne postoje dva ista pogleda na ovu našu stvarnost. Možda se dogodi da naizgled o nekim temama isto mislimo, ali to je samo naizgled. Prvo moramo da raščlanimo šta je to percepcija da bismo mogli da idemo dalje, odnosno da razumemo kako ona nastaje.
U jednom od prethodnih tekstova istakao sam da je čovekovo kretanje kroz prostor, zapravo prikupljanje osećaja. Svojim kretanjem mi prikupljamo sve signale, a potom na osnovu dobijenih informacija stvaramo prvo svoju sliku u glavi, a nakon toga tu sliku prenosimo u realnost. To je jedan neprestani ciklus koji se odvija. U odnosu na prikupljene informacije i naša se percepcija menja. Dakle, znanje je veoma važno.
Potom, stečeno znanje, odmah nakon sticanja, postaje iskustvo. Dakle, znanje ili saznanje može to da bude samo do trenutka dok ga ne spoznamo. Nakon toga prelazi u iskustvo. Ova dva principa se neprestano smenjuju. Znanje ili saznanje o nečemu dovode do iskustva, a iskustvo nas nagoni da nadalje iskusimo nova saznanja. Hteli mi to ili ne, ovaj proces se u nama odvija od samog rođenja. Jer, bez toga naši životi ne bi imali smisao.
Um

Naš um je mesto gde se obrađuju svi podaci, koji su dobijeni na osnovu osećaja, znanja i iskustava. Naš um može da obradi samo ono što dobije i na osnovu tih informacija stvara percepciju, tj. pogled na svet i okolinu.
Naša percepcija nikada neće biti idealna, jer jednostavno nismo u mogućnosti da prikupimo sva znanja ovog sveta i da ih obradimo. Ipak, možemo da sticanjem znanja proširimo svoju percepciju. To se danas često naziva ,,širenje svesti‘‘, mada, svest je nešto sasvim drugo i o tome ću pisati u nekom od narednih tekstova.
Postoji još nešto, što pomalo deluje mistično, a to su umovi koji su veoma razvijeni, a koji objektivno nisu imali mogućnosti da u ovoj našoj sadašnjoj realnosti prikupe dovoljnu količinu ni znanja ni iskustava. Mi ih neretko nazivamo genijima, što oni zapravo i jesu. Ali, odakle njima sve to?
Vrlo je važno da znamo da svako ljudsko biće ima određeni potencijal. Ne postoji osoba koja nema svrhu, bez obzira kako mi na to gledali. Možda nam se nekada neće svideti način življenja neke osobe, način ponašanja i ophođenja, ali ukoliko je to prava priroda te osobe, možemo slobodno reći da ta osoba koristi svoj pravi potencijal. Osobe koje mi nazivamo geniji su uspele da pokrenu svoj potencijal, ali u suštini one se ni počemu drugom ne razliku od ostatka čovečanstva.
Kako ne vidiš ono što ja vidim?

Konflikt među ljudima često nastaje zbog različitih percepcija osoba. Ovaj konflikt je posebno došao do izražaja na društvenim mrežama, jer sada odjednom imamo mogućnost da komuniciramo sa velikim brojem ljudi i ,,sukobljavamo‘‘ se sa raznim percepcijama. Jedno od mesta za takvu vrstu ,,sukobljavanja‘‘ je i fejsbuk, gde će, između ostalog, i ovaj tekst biti postavljen.
Nedostatak interneta je u tome što smo u startu hendikepirani u komunikaciji, jer nam u toj vrsti kretanja kroz prostor nedostaje jedan od četiri elementa, a to su emocije. Iako mi emocije iskazujemo za svojim računarom dok nešto pišemo, vrlo teško je na internetu dočarati šta je osoba zaista želela da kaže i ispolji i pored silnih emotikona, koji služe da bi se emocija iskazala.
Iz tog razloga konflikti su česti ili je komunikacija nedorečena. Pri tome, treba razumeti civilizacijski, kulturološki, sociološki, pa i psihološki aspekt osobe sa kojom komuniciramo. Naši umovi se razvijaju u različitim okruženjima, pa i to vrlo često preko znanja i iskustava utiče na našu percepciju.
U realnom životu stvar je malo jednostavnija. Imamo i ,,sliku i ton‘‘, pokušavamo da kroz sva četiri elementa ili osećaja kompletiramo našu percepciju prema nekoj osobi ili događaju, ali i tu se neretko sukobljavamo. Jednostavno, umovi nam se drugačije razvijaju i nekada nismo u stanju da pravilno percipiramo (dekodiramo) sve što je potrebno.

Iako ste možda navikli da obično na kraju teksta iz svoje vizure (opet percepcije) iznađem rešenje, malo ću vas razočarati. Na ovom nivou bivstvovanja ne postoji način da potpuno uskladimo percepcije bilo koje dve osobe na svetu. One mogu bili slične, možda nekada i previše slične, ali nikada iste.
U ostalom, zar to nije lepota postojanja i komunikacije, gde je svaka jedinka sa svrhom, ali sa potpuno drugačijim pogledom na jednu istu stvar? Kao što rekoh percepcija se neprestano stvara i nikada ne nestaje. I dok čitate ovaj tekst, svako od vas ima poseban i jedinstven doživljaj. Možda se slažete sa izrečenim, možda ne, a možda delimično. To zapravo nije ni važno. Jer, to je samo vaše. To je vaša percepcija.
Dakle, percepcija (sticanje znanja) prethodi učenju (razvoju).
Švajcarski razvojni psiholog, Žan Pijaže bi sa radošću priočitao ovaj tekst, imajući u vidu da je njegova teorija saznajnog razvoja promovisala navedenu paradigmu.
Naspram ove škole mišljenja stoji učenje Lava Vogotskog koji insistira na tome da svakom razvoju prethodi učenje, pre svega socijalno.
Hvala druže na komentaru. Uvek si originalan sa komentarima i sve potkrepiš znanjem, koje poseduješ u ogromnim količinama.