Kuća

Predivan tekst Silvije Đurković Arsenović. Emocije, ljubav, duhovnost…Čitajte i uživajte!

Kada se osvrnem na godine koje su iza mene, moglo bi se reći da sam negdje na pola puta ovozemaljskog mi trajanja, ali za mene je ovo kraj. Kraj puta koji me je doveo natrag Kući..

Prije mnogo, mnogo godina dok sam još bila stanar svoje Kuće, rekli su mi da nije dovoljno dobra.

Počeli su da je porede sa drugim; ukazivali na razne nedostatke, često lupali po njoj svim i svačim ispitujući njenu čvrstinu, a potom ukazujući na sve ono što bi joj trebalo promijeniti da bi bila dobra. Svako bi imao svoju viziju Kuće, a ja sam se trudila da im ugodim, misleći, ako je promijenim, da će im biti lijepo tu i da će konačno da je prihvate. 

Farbali su je u svoje boje, namiještali i razmiještali po svom ukusu, zatrpavali svim i svačim i što su se oni tu bolje osjećali, meni je bilo sve gore. Kuća je sve više gubila svoju autentičnost i vremenom izgubila najvažniji dio Sebe, svoj duh.

Tako sam vremenom počela loše da se osjećam u sopstvenoj Kući, pa sam, eto, počela da se zgražavam nad njom, da zatvaram oči, da navlačim zavjese, gasim svjetla… Vremenom je postalo neizdrživo i nesigurno boraviti u njoj, jer joj je od silnih pukotina prijetio kolaps, pa sam pobjegla glavom bez obzira.

Ne znam više ni sama koliko je trajao taj bijeg. Tumarala sam okolo putevima bola, patnje, ljubomore, zavisti, očaja, mržnje, nemoći i potpune izgubljenosti.

Otišla sam daleko od svega… pa i od samog Boga. 

Na kraju sam Ga ipak MOLILA da dođe i da me uzme Sebi. Došao je, pomilovao me po glavi i rekao da još nije vrijeme da krenem, ali da je vrijeme da se vratim. 

”Gdje?” – upitah začuđeno. ”Pa, natrag Kući.” …

I poslušah Ga, osjećajući to cijelim bićem kao jedinu pravu Istinu.

U trenu pomislih da ne znam kojim putem da krenem, ali mi neki Glas iz dubine duše došapnu da postoji

   

 Samo Jedan Put, 
 Put Ljubavi 
 i da ću ga pronaći 
prateći Srce i Znakove kraj puta.

I eto, moje srce i znakovi koje sam naučila da čitam i prepoznajem, doveli su me ovdje gdje sam danas – kod Kuće.

Dočekalo me je tu mnogo posla; krpljenja pukotina, čišćenja, izbacivanja nagomilanog smeća i svega nepotrebnog, a najviše onog što nije bilo moje. Gulila sam sloj po sloj, dok na kraju nisu ostali goli zidovi. Fasada mi više nije bila potrebna.

Kuća je bila savršena baš onakva kakva JESTE. Oprala sam prozore, razmakla zavjese, popalila svjetla i nabacila svoje boje! Sa ponosom mogu reći da je to opet Moja Kuća, savršena, kakva je od samog početka bila.

Sada sam tu. 

Ne tumaram više okolo. U svom sam, na svom. Kome se sviđa, dobro došao je, a kome ne, s ljubavlju ću ga ispratiti i poželjeti sretan put. Nema više bježanja, nema nenajavljenih ostiju, nema iznenađenja. Sve i svakog prihvatam, jer znam da nije slučajno tu, ali svoje Svjetlo više ne gasim zato što nekom ide u oči. Svoje prozore ne zatvaram, zato što su im okviri preuski ili preširoki za nečije poglede. Svoju Vatru ne stišavam, zato što neko ne podnosi Toplinu. Ne biram sivilo, zato što drugi ne razaznaju Boje. Uživam u Svjetlosti i toplini Svog doma.

 

Zato i vi vodite računa o vašoj Kući. 

Budite svoj gazda. Vaša kuća, vaša pravila. 

Biće onih kojima će vaša Svjetlost zasmetati, jer su im se oči već navikle na mrak, ali biće i onih koje će baš ta Svjetlost privući dok tumaraju okolo mrakom. Zakucaće na vaša vrata tražeći utočište, a onda okrijepivši se i nahranivši se Toplinom i Ljubavlju vašeg doma, poželjeće i sami da potraže Put do svog. Pomozite im tako što ćete ih dobro spremiti za Put. Put koji sami moraju preći…

Beskućniku nećemo pomoći ako napustimo svoju Kuću, već ako mu pokažemo kako da stigne do Svoje.

Dosta je bilo lutanja!

Svi pravac Kuća.

Napisala: Silvija Đurković Arsenović

Foto: https://unsplash.com