Ko se nikad nije uplašio sebe samog, taj ne zna za strah. Jer sva čudovišta spoljašnja, kojih se čovek straši, nalaze se unutra u njemu i to u nerazblaženoj esenciji.
Postoji nekakva bezdan u nama, nad koju kada se čovek jednom nadnese ostaje do smrti zadivljen i ustrašen. Svi svetovi mogu stati u tu bezdan i ne ispuniti je. I sa svima našim imenovanjima ta bezdan – duša, um, volja, osećaji, efekti, strasti, unutrašnji čovek, slovesnost – bezdna ostaje neiskazana, neopredeljena i bezimena.
Čovek se prostire donde dokle se njegova glad prostire. Prostiranje jednog divljaka ide dokle i pogled njegovih očiju. Prostiranje jednog višeg duhovnog čoveka ide daleko iz granica vaskolikog sveta. Neka se sva vasiona pretvori u jednu trpezu i svi njeni darovi iznesu na tu trpezu, jedan viši duhovni čovek ustaće iza trpeze. Jer ona je kao i „bogodeljna“ za ubožjake duhovne, cela ova kitnjasta, svadbena vasiona. Ona i ne postoji za to, da zasiti glad, nego da stvori glad. Kako može ona zasititi glad jednog višeg čoveka? Kako može ona zasititi onoga, kome je ona i stvorila glad?