Razmislite o osećanju koje se javlja u vama kada vas hvale, obasipaju vas komplimentima, kada uvažavaju nešto što ste uradili, kada vas prihvataju kao ličnost. Mislite zatim, s druge tačke gledišta, na osećanja koja se bude u vama pri zalasku sunca ili u zoru, pred lepotom prirode uopšte, ili kada čitate neku knjigu ili gledate film kojima se potpuno prepuštate. Uporedite ta osećanja sa onim što ste osetili kada vas hvale – sa osećanjem koje, u suštini, potiče od „samoveličanja“, od „samouzdizanja“, što su tzv. „spoljašnja“ osećanja, dok osećanja druge, vrste potiču od „samoostvarenja“ – to su osećanja duše.
Razmotrite sada vaša osećanja prilikom nekog uspeha, kada nešto postignete, pobedite u nekom takmičenju, dobijete neku opkladu ili se istaknete u nekoj diskusiji. Uporedite ova osećanja sa radošću koju osećate, na primer, kada ste zaista zadovoljni nečim što radite, radom koji vas potpuno ispunjava, kome se prepuštate svim svojim bićem. Prva osećanja dolaze spolja,’ a drugo iznutra, kao osećanje duše.
Još jedno poredenje: setite se šta ste osećali kada ste u rukama imali moć, kada ste bili naredbodavac i kada su drugi gledali u vas, spremni da vas poslušaju, kada ste bili popularni. Ovom osećanju suprotstavite osećanje intimnosti, ispunjenosti koju ste osetili kada vam je bilo lepo u društvu nekog prijatelja, ili na nekom bezbrižnom i veselom izletu. Na ovoj tački, pokušajte da shvatite pravu suštinu osećanja koja dolaze spolja, ne iz samoostvarenja, već od samouzdizanja. To nisu prirodna osećanja – njih su stvorili vaše društvo i kultura, da bi vas činili produktivnim i držali vas pod kontrolom. Ta osećanja ne daju vam nikad takvu ispunjenost i sreću kao kada vas zadivi priroda, kada uživate u društvu prijatelja, ili u radu kome se prepuštate. Osećanja koja vam je nametnulo društvo usmerena su na to da izazovu opijenost sobom i kao rezultat javlja se… praznina.
Posmatrajte tok svoga dana ili čitavih nedelju dana i razmislite: za koliko aktivnosti koje ste obavili ili učestvovali u njima možete reći da su bile imune od večite želje za isticanjem, za uzbuđenjima, od težnje da osvojite pažnju, aplauze, slavu, popularnost, uspeh ili moć?
A sada pogledajte ljude oko sebe. Nalazite li među njima jednu jedinu osobu koja nije u potrazi za tim prizemnim zadovoljstvima, koja nije podjarmljena njima, koja nije alava i sebična, koja svesno ili nesvesno ne provodi ni trenutak svog postojanja u traženju svega toga?
Kada sve to sagledate, shvatićete kako se ljudi upinju da osvoje svet, živeći potpuno praznim životom, uz ishod potpunog gubljenja svoje duše.
Da zaključimo jednom parabolom na ovu temu. Grupa turista udobno sedi u autobusu i putuje. Kraj njih promiču jezera, planine, livade i reke. Ali zavese na prozorima su spuštene i oni, ne znajući šta je van autobusa, čitavo putovanje provode u raspravama ko zaslužuje da sedi napred, ko je najprivlačniji ili uživa najveći ugled među njima, i tako dalje, a onda… putovanje se okončava.
Odlomak iz knjige „Put ljubavi“
Uh, ovo je zaista sasvim tačno. Živimo prazne živote jureći za bezveznim stvarima koje nam se jedino čine smislenim. A kad staviš prst na čelo – to nisu.
Društvo nam je nametnulo tu jurnjavu za materijalnim, tu besmislenu potrebu za dokazivanjem i isticanjem. Stalnom željom za stvaranjem nekog sopstvenog identiteta za koji ćemo se uhvatiti i reći, „da, to sam ja“. A zapravo, ti naši identiteti koje stvaramo su čista iluzija, zbog njih u našoj duši ostaje praznina i na kraju života kada budemo sumirali rezultate, moći ćemo samo da kažemo da smo proživeli baš sve ono što nismo bili mi.